Ulazak u Evropsku uniju je preduslov višem stepenu ekonomskog razvoja i konačnoj izgradnji sretnijeg društva za sve države na prostoru Jugoistočne Evrope
Tonči Restović dolazi iz Šibenika, gde radi kao advokat, ali pored toga bavio se profesionalno igranjem pikada i ostvario velike uspehe na evropskim takmičenjima Od rane mladosti postao je član SDP Hrvatske i veliki pobornik antifašizma, kao i svi u njegovoj porodici. Radio je i kao upravnik NK Krka, kao pomoćnik ministra u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode, a već neko vreme vodi gradski odbor SDP Šibenik, takođe je i sekretar SDP za Dalmaciju. Zanimljivost je da upravo završava Specijalističke studije na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, smer Međunardoni odnosi i diplomatija i uči kineski (mandarinski) jezik. Imali smo priliku da popričamo sa Tončijem i upoznamo se sa njegovim viđenjem levice i stanjem u regionu.
1. Koliko je ugrožen mir na ovim prostorima i koje su najveće pretnje?
Ako ćemo mir promatrati kao nedostatak bilo kakvog sukoba, ovdje mira nema već trideset godina, a pitanje je kada će ga i biti. Ono što je zajedničko svim sukobima je da su posljedica osjećaja nejednakosti. I dok, vezano za rat početkom devedesetih, možemo govoriti o tome da je taj osjećaj nejednakosti bio potpuno izmišljen, danas je nejednakost među državama, odnosno nacijama na ovim prostorima itekako opipljiva. Naravno, ovdje govorim o ekonomskoj razvijenosti, koja je rezultat činjenice je li je neka država postala članica Europske unije ili je ostala izvan granica ove „superdržave“. I dok takvih nejednakosti bude, permanentni sukobi (nadajmo se daleko od rata) su neminovni. Ljudi na ovim prostorima su međusobno povezani osobnim prijateljstvima i obiteljskim vezama. S druge strane, društva su povezana kulturom, jezikom i poviješću i u takvim okolnostima upućeni su jedni na druge, po mom mišljenju, sve do dnevno političkih tema. Kada ovu činjenicu povežem sa stvarnom (ekonomskom) nejednakosti, onda mislim da ne možemo biti optimisti. Dodatna komplikacija nastaje ako mir promatramo kao najvažniji resurs za razvoj pojedine države jer onda u jednadžbu za izračun kada nam nastupa mir, moramo dodati i tzv. treću stranu, koja god ona bila. Međunarodni odnosi su zapravo borba za što veći utjecaj na sve ostale subjekte tih odnosa, a što lako dovodi do dobro promišljenih odluka od strane pojedinih država koje imaju za cilj manje razvijene države zadržati na takvom stupnju ekonomskog razvoja.
2. Da li smatrate da bi integracije u EU čitavog regiona pomogle uspostavljanju trajnog mira koji su preduslovi (ako da)?
Da. I malo što mogu dodati Vašem pitanju, koje je zapravo konstatacija. Dijelom sam o tome već govorio i o razlozima zbog čega ne vjerujem da će se to u skoroj budućnosti i dogoditi. Iako, moramo biti svjesni da Europska unija nosi, osim ekonomskog prosperiteta u pravilu i viši stupanj ljudskih prava. Na ovo gledam kao na najvažniji segment europskih integracija jer ne zaboravimo, ljudska prava su danas, osim prava i jednakosti svih manjina od nacionalnih do seksualnih zapravo i prava radnika, prava umirovljenika, ženska prava, klimatske politike… a sve to su preduvjeti ekonomskom razvoju i u konačnosti izgradnji sretnijeg društva.
3. Zbog čega je desni ekstremizam u porasti na prosotru čitave regije JI Evrope?
Ne samo na prostoru jugoistočne Europe. Podsjetit ću Vas da u samoj EU imamo nekoliko izrazito konzervativnih vlada koje koketiraju s desnim ekstremizmom. Tu prije svega mislim na Mađarsku, Poljsku i Latviju. Nemojmo zaboraviti ni porast desnog ekstremizma u Njemačkoj kroz djelovanje AfD-a. Naravno, uspoređujući s navedenim primjerima, vlade desnog centra koje su mahom na vlasti u našoj regiji doimaju se kao djeca koja se igraju desnog populizma. Iako, da budemo potpuno iskreni, značajne su razlike i među njima, pa tako imate jednog Janšu koji svojim potezima podsjeća na najmračnije dane europske povijesti, pritom ne propuštajući priliku istaknuti da mu je upravo Orban najveći uzor. S druge strane imate europejskog Plenkovića, koji se katkad doima kao da je po kazni poslan da bude predsjednik HDZ-a, a posljedično tome i premijer. Kao treći primjer imate Vučića koji je valjda promijenio stotinu lica u svom političkom životu, koji se unutar države ponaša kao najveći tiranin, a na vanjsko političkoj pozornici igra ulogu wanna be modernog konzervativca. Ali da se vratim na Vaše pitanje, porast desnog ekstremizma nije izoliran slučaj na području jugoistočne Europe. U ovoj situaciji postojanja krize koja je izazvana pandemijom korona virusa, a prije toga sve većim migracijama stanovništva, desni populizam (koji vrlo brzo prerasta u desni ekstremizam) ima općenito poprilično lagan zadatak i mora se priznati, koristi dobivenu priliku na najbolji mogući način i povećava svoj utjecaj. Iako, mislim da se radi o ne toliko velikom apsolutnom utjecaju, već o relativnom utjecaju u vidu postotaka osvojenih na pojedinim izborima, jer danas više nego ikad, imamo rašireno nepovjerenje u političke stranke i procese, pa tako i sve veći broj apstinenata na izborima.
4. Da li je to delimično posledica istorijskog revizionizma događaja iz vremena II svetskog rata?
Na ovim prostorima, svakako. O tome svjedoči veliki broj uništenih spomenika iz NOB-a, mijenjanja imena škola i ulica koje su nosile ime istaknutih partizanskih boraca za slobodu, brisanja iz školskih programa bilo čega što ima veze ne samo s NOB-om, već i s bivšom Jugoslavijom. Na taj način se htjelo izbrisati sve što nema veze s nacionalizmom. Kao najbolji primjer možemo navesti situaciju u Srbiji u kojoj danas u službenom diskursu nema jasne osude četničkog pokreta, već se i njegovo djelovanje mitologizira u nacionalističkim okvirima.
5. Koji je lek protiv toga ? Kako delovati da bi se ljudi koji su podlegli ovakvim vrstama zabluda osvestili?
Lijek je univerzalan i već dobro poznat i može se svesti na onu poznatu Lenjinovu rečenicu: „čitati, čitati, čitati!“ Drugim riječima jedino edukacijom i neumornim ponavljanjem istine i činjenica. Naravno, potrebno je osmislit modele kako u današnjem svijetu iskoristiti utjecaj društvenih mreža u svrhu o kojoj govorite. Nisam mišljenja da je isključivo ekonomski napredak taj koji osvješćuje ljude i odvraća ih od desnog populizma. Po meni važnu ulogu igra i ideologija, odnosno jasno postavljanje onih ideja i prioriteta koji jačaju pojedino društvo. Ne zaboravimo, društvo je jako onoliko koliko je jak njegov najslabiji segment.
6. Da li smatrate da je neophodna nova politila socijaldemokratskih stranak u Evropi i šta bi to bilo?
Mnogo se, a i dugo govori o krizi socijaldemokracije u Europi, valjda sve tamo od propasti Trećeg puta, ako ga uopće možemo svrstati u socijaldemokratsku ideju. Na ovaj problem gledam kroz dva ključna faktora. Prvi je činjenica da su države u Europi u svojoj biti države nacija i u njima jaku ulogu igra nacionalni identitet. Taj identitet sam po sebi nije loš, ali dolazi u konstantne sukobe sa drugim nacionalnim identitetima i to prvenstveno na razini folklora. Drugi faktor je različitost razvoja lijevih (institucionalnih) stranaka u Europi pa tu imamo socijaldemokratske stranke s jedne strane, socijalističke s druge strane, a s treće strane imamo one lijeve stranke koje su nastale reformom starih komunističkih partija. Kad još tome dodamo da se sve pojedine lijeve stranke bore sa različitim problemima unutar svojih država, ne treba biti puno pametan da se shvati da formiranje jedne univerzalne lijeve (ne nužno socijaldemokratske) politike i nije tako lagan zadatak. Jačanje PES-a (Partije evropskih socijalista) i njegove uloge u odnosu na nacionalne lijeve stranke u Europi, po meni je conditio sine qua non budućnosti ljevice u Europi. Nadalje, ono čemu ljevica mora težiti je stvaranje lijevog pokreta koji će stranačke ideje promovirati na, za vrijeme u kojem živimo, primjereniji način. Kad to kažem, mislim na dva načina: putem društvenih mreža i to iznimno agresivnim pristupom i „na ulici“ u neposrednom kontaktu s biračima. Ovo prvo je lakše izvedivo i s manje ili više uspjeha, sve stranke to rade, ali ovo drugo je ključno! Ne mogu se oteti dojmu da se ljevica uljuljala u postojeće stanje zadnjih dvadesetak godina i da se iz tog ugodnog stanja ne može trgnuti. Izlazak na ulicu, direktna komunikacija s ljudima sa sobom povlači i nekoliko problema od kojih je možda „najstrašniji“ činjenica izloženosti svakakvim reakcijama, ali potpuno sam uvjeren da bez ovog segmenta rada, za ljevicu neće biti puno uspjeha.
7. Smatrate li da bi socijaldemokratske stranke i levica treble biti više povezane u Evropi i raditi na novim ciljevima?
Zar postoje ikakvi odnosi?!. Malo crnog humora nije na odmet, ali odnos naše dvije zemlje je više tragičan i tužan nego bilo što drugo. Možda je to i razumljivo jer još uvijek nismo riješili pitanja proizašla nakon završetka Domovinskog rata, tu je i još uvijek neriješeno pitanje malog dijela teritorija uz granicu, a tek sad privodimo kraju neka pitanja oko sukcesije imovine bivše Jugoslavije. Ono što zapravo definira odnose su gotovo pa precrtrani osobni odnosi čelnika država; pa smo tako imali razdoblje ljubavi kada su dvije građansko lijeve opcije bile na vlasti, pa smo imali razdoblje iznimno napetih odnosa za vrijeme Milanovićeve vlade. Sad, po mom mišljenju, imamo jedan nedifiniran odnos i to iz razloga nedefiniranog odnosa Plenković – Vučić, a i „nad glavom“ nam visi neizbježno širenje Europske unije, koje će naglasiti svu međusobnu zlu krv. Ne mogu ne spomenuti da se s odnosima sa Srbijom, barem ako gledam iz perspektive RH, manipulira prilikom gotovo svakih izbora koji se održavaju kod nas. Ako tome dodamo, da politički predstavnici Srba u RH participiraju u vlasti sa Plenkovićevom vladom, dojam je da su sve te sporadične napetosti zapravo dobro iscenirane.
8. Kako vidite odnose Srbije i Hrvatske danas?
Socijaldemokratska partija je vodeća stranka na ljevici od kada je samostalne Hrvatske. Tijekom zadnjih desetak godina pojavilo se nekoliko stranaka i pokreta koji su pretendirali preuzeti primat na ovom dijelu političkog spektra, ali nikada nisu uspijevali. Radilo bi se o nekakvom kratkotrajnom bljesku ili današnjim rječnikom rečeno – hypu. Mislim da se slično događa danas s platformom Možemo. Njima se, za razliku od prijašnjih takvih pojava, dogodila pozitivna stvar – pobijedili su na izborima u Zagrebu, ali isto tako, dogodila im se i negativna stvar – pobijedili su na izborima u Zagrebu. Želim reći da im upravo ta činjenica daje dodatnu priliku da se pozicioniraju na ljevici (unatoč popriličnim različitostima među članovima te platforme), ali istovremeno, ta činjenica je ogolila sve slabosti takvih ad hoc pojava na političkoj sceni i potpuni manjak poznavanja procedura, nedostatak vještina u vođenju velikih sustava i manjak ljudi spremnih preuzeti odgovorne funkcije. U takvoj situaciji, SDP se postavio iznimno odgovorno, a prije svega fer i korektno, stavio je na raspolaganje, kao manjinski partner u gradu Zagrebu, svoje najbolje ljude da bi pomogli gradonačelniku i gradskoj upravi u procesima koji su ispred njih (primjer, bivši ministar financija Boris Lalovac volonterski pomaže u slaganju prijedloga proračuna). SDP je prošao svoju katarzu, koja je trajala zadnjih nekoliko godina. Ti procesi su bili teški i bolni, ali nužni. Bezidejnost i ideološka lutanja su, duboko vjerujem, iza nas; dvorske igrice također. Ako sam u pravu, onda možemo biti optimistični da ćemo, zajedno s ostalim strankama ljevice i lijevog centra, za tri godine obnašati vlast u RH.
