Istaknuti filozof i profesor Lino Veljak u razgovoru za Politički pregled:
Od Sokrata naovamo, filozofi su imali vitalnu društveno-političku ulogu, čak i onda kada je društvo ostajalo neosetljivo na njihove reči. U godini koja će imati posebno poglavlje u istoriji ljudske civilizacije, glas istinske kritike i promišljenost filozofa potrebni su nam više nego ikada pre. Zato vam sa velikim zadovoljstvom predstavljamo razgovor koji smo vodili sa istaknutim filozofom, profesorom zagrebačkog Filozofskog fakulteta – Linom Veljakom. Kao neko ko se bavi i teorijskom i praktičkom filozofijom, sa naglaskom na filozofiju politike (takođe, kao neko ko već par decenija živi i radi na relaciji Zagreb – Beograd) prof. dr Veljak pružio nam je vredne uvide o našoj „novoj normalnosti”, o svetsko-političkoj situaciji, o aktuelnim političkim zbivanjima u regionu, o (ne)moći filozofije i njenoj perspektivi u današnjem svetu.
PP: Pored najavljene vakcine protiv korona virusa, „socijalna distanca”, nošenje maski i rukavica, glavne su mere u borbi za očuvanje našeg fizičkog zdravlja u ovoj „novoj normalnosti”. Ali šta se dešava sa našim mentalnim zdravljem? Na koji način ta „socijalna distanca” i diskurs o „novoj normalnosti” utiču na naše samorazumevanje? Da li oni govore nešto više od onoga što označavaju?
LV: „Socijalna distanca“ je pogrešan izraz! Tražilo se – i traži – uspostavljanje fizičke distance, a s druge se strane zahtijeva održavanje socijalnih kontakata (rad i učenje on-line), ali isključivo takvih kontakata koji su posredovani odsustvom fizičke bliskosti (toga su oslobođeni oni koji još nisu uključeni u virtualni svijet – te su time dodatno marginalizirani, npr. djeca koja nemaju mogućnost pristupa on-line nastavi – kao i oni čiji karakter rada zahtijeva fizičku prisutnost na radnom mjestu). „Privilegirani“ korisnici on-line varijante rada i socijalnih kontakata preko društvenih mreža podvrgnuti su pak mogućnosti kontrole onih koji imaju pristup podacima iz virtualne stvarnosti. To je samo jedna od dimenzija onoga što se emfatički može nazvati digitalnim fašizmom. Svijest o toj „novoj normalnosti“ svakako može favorizirati razvijanje paranoje. Na mentalno zdravlje negativno utječe i nadopunjavanje zabrane fizičkog kontakta obavezom stalnog fizičkog kontakta s članovima domaćinstva, do čega dolazi u situacijama uvođenja policijskog sata. Konačno, valja uzeti u obzir da autoritarne (i autoritarnosti sklone) vlasti koriste ovu situaciju za dodatno discipliniranje stanovništva, težeći preobrazbi građana/ki u podanike, što bi se moralo tematizirati u terminima instrumentalizacije pandemije za određene biopolitičke ciljeve.
PP: U vašoj knjizi iz 2010. godine Prilozi kritici lažnih alternativa govorite o ideološkim antinomijama, kao lažnim alternativama koje oblikuju našu društveno-političku stvarnost, a mistifikuju pravo stanje stvari. Da li biste se složili da je jedna od temeljnih političkih antinomija današnjice ona između desničarskog populizma (prvoklasno otelotvorenog u Donaldu Trampu) i neoliberalne ideologije (prvoklasno otelotvorene u Džozefu Bajdenu)? Da li je u pitanju jedan lažni izbor između dve struje koje su u stvari međusobno komplementarne?
LV: Važna napomena o mogućnosti pogrešnog razumijevanja! Pojam lažne alternative organski je povezan s karakterom jedne od takvih alternativa: to je alternativa dogmatizma i relativizma. Ovdje je naglasak na relativizmu. Nije „sve isto“ i nisu „svi isti“, kako to vjeruju naivni (a promoviraju zlonamjerni) ljudi rezignirani ponuđenim političkim opcijama. Između Hitlera i Vajmarske republike ima nekih fundamentalnih razlika! Kad bi „sve bilo isto“, otpor radikalnim formama zla bio bi nemoguć. Moglo bi se reći da je razina terora i ugrožavanja ljudskog dostojanstva svojstvene nacističkoj Njemačkoj bila približno jednaka teroru i kršenju elementarnih ljudskih prava u staljinističkom Sovjetskom Savezu. Moglo bi se, zlobno (ali ne i neistinito) dodati da su Churchill i Roosevelt bili zagovornici interesa krupnog kapitala (a prvi od njih i zastupnik imperijalnih interesa Velike Britanije). Znači li to da je u Drugom svjetskom ratu jedina moralno ispravna pozicija bila ona zasnovana na stavu stroge neutralnosti? Dakle, to što je neka alternativa lažna ne znači da praktička opredjeljenja ne trebaju voditi računa o kontekstu; u nekim slučajevima ta opredjeljenja se zasnivaju na (inače problematičnom) principu manjeg zla. Poteškoća nastaje kad se (lažna) alternativa koju smo izbjegavši lažnu alternativu relativizma praktički odabrali (kao manje zlo ili kao prepreku ovjekovječenju radikalnog/apsolutnog zla) proglasi zbiljskom alternativom i jedinom smislenom mogućnošću: time upadamo u dogmatizam. Kao primjer može poslužiti Drugi svjetski rat: opravdano opredjeljivanje za antifašističku koaliciju predstavlja izbjegavanje zamke relativizma, ali neupitno uzdizanje britanskog imperijalizma, američkog kapitalizma ili čak sovjetskog staljinizma na rang zbiljske alternative, jedine smislene budućnosti čovječanstva znači da smo izbjegavši Scilu relativizma upali u ralje Haribde dogmatizma, zatvorivši se u začarani krug lažne alternative.
Pored svega ovoga valja naglasiti kako Trumpov desničarski populizam (izrazito zloćudan i još izrazitije blizak postmodernom neofašizmu) ne spada u isti rang s Bidenovim navodnim neoliberalizmom (neoliberali su bili Reagan i Bushovi, a definirati Bidena kao neoliberala predstavlja nedopustivo pojednostavljivanje, koliko god bila istina da on nije nikakav socijalist već jasno zastupa interese dominantnih centara financijske moći i američkoga vojno-industrijskog kompleksa). Takvo pojednostavljivanje i relativiziranje u stilu „svi su isti“ (koje je u Srbiji bilo došlo do izražaja u svojedobnom fenomenu „bijelih listića“, čije će posljedice još dugo na svojoj koži osjećati svi građani Srbije koji nisu emigrirali) predstavlja bljutav oblik socijalne i političke neodgovornosti.
PP: Svedoci smo žalosnih reakcija evropskih neoliberalnih elita na probleme ekonomske i finansijske krize, izbegličke krize, na potrebe antiterorističke politike i koherentne spoljne politike… Posledice su porast nacionalizma, ksenofobije i sve veće klasne nejednakosti. Umesto demokratskih odgovora, na delu su povlačenja u čaure nacionalnih država ili predaja briselskoj zoni bez demokratije. Šta treba da se desi kako bi se progresivne, socijal-demokratske i levo-zelene snage ovog puta ujedinile i pružile novu viziju i nova rešenja koja će predstavljati ozbiljnu alternativu ovakvom status quo scenariju?
LV: Problemi s Evropskom unijom djelomice se korijene u oblikovanju njezinih institucija (posebno onih koje su obilježene deficitom demokratskih procedura) kao transmisija centara globalne financijske moći, a jedan od učinaka logike profita na kojoj se temelji politika spomenutih centara i njihovih transmisija očituje se i u razgradnji socijalne države. Krize što ih ti centri produciraju rezultiraju, posebno u uvjetima slabljenja socijalne države, rastućom proletarizacijom (ako ne baš pauperizacijom, onda svakako prekarijarizacijom) širokih slojeva stanovništva. Upravo se time može objasniti rast desničarskog populizma i njegovih popratnih pojava. Alternativa je upravo u novoj viziji koju bi morala ponuditi ljevica (progresivne i “lijevo-zelene” snage). Dvije su osnovne pretpostavke uspjeha: prvo, nužno je da se oblikuje jedna realna demokratska vizija društva zasnovanoga na solidarnosti a ne na profitu (to je moguće samo ukoliko se izbjegnu iskušenja dogmatizma, ali i relativizma), te, drugo, vizija se može provoditi samo na evropskoj razini (ili, još bolje, na interkontinentalnoj razini razvijenih demokratskih zemalja), nipošto u okviru pojedinačne zemlje ili regije (o čemu najbolje svjedoči recentno grčko iskustvo s neuspjehom SIRIZE).
PP: Ako pogledamo recentne političke promene u našem regionu – smena vlasti u Crnoj Gori, veliki uspeh levo-zelene koalicije na ovogodišnjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, nova vlast u Banja Luci posle više od 20 godina – ako uz to imamo na umu inertnost i zatvorenost političkog života na koji smo navikli, ove promene dolaze nam kao prijatno iznenađenje (naročito iz ugla društva u Srbiji, gde ne deluje da će se ozbiljne promene skoro desiti). Kako tumačite ove momente? Koliko su oni stvar zaista novih progresivnih politika, a koliko samo smena ljudskih kadrova u istom inertnom sistemu?
LV: Bio bih oprezan s pretjeranim optimizmom! Jednoznačno su ohrabrujući rezultati lokalnih izbora u Sarajevu, obilježeni porazom etnocentričke SDA. Pozitivno je što je gospodar Republike Srpske izgubio potpunu kontrolu nad Banjalukom, a gospodar Crne Gore nad Crnom Gorom. No, nema izgleda da se u skorije vrijeme ukine dominacija etnonacionalističke matrice u srpskom entitetu Bosne i Hercegovine (kao ni istovjetne matrice u bosansko-hercegovačkim kantonima s većinskim hrvatskim stanovništvom). Nadalje, veliko je pitanje hoće li se spriječiti jačanje etnonacionalizma i vjerskog fundamentalizma u Crnoj Gori, hoće li snage bliske spomenutoj progresivnoj viziji (što ih predstavlja najslabiji partner u novoj vladajućoj crnogorskoj koaliciji kojemu je na čelu Dritan Abazović ) biti u stanju stati na put daljnjoj regresiji Crne Gore.
PP: U knjizi Uvod u ontologiju, objavljenoj prošle godine, razmatrate ontologiju – kao temeljnu dimenziju filozofskog mišljenja – ne samo iz čisto teorijske perspektive, već iz bitno praktičke: dovodeći ontologiju u vezu ne samo samo sa metafizikom, već i istorijom, ne samo sa logikom, već i kritikom… Pokazujući da filozofija, uostalom kao i sama istina, pored svog teorijskog, uvek ima i praktički život. Kako filozofija kao teorija i praksa stoji danas, u vremenu digitalnog, komercijalnog i materijalističkog dogmatizma? Šta treba da čini i čemu da se nada?
LV: Filozofija, najjednostavnije, treba ostati vjerna svom pozivu. Da se podsjetimo, filozofija se rodila kao emancipacija ljudskog duha, oslobađanje od robovanja naslijeđenim predrasudama i mnijenjima, vjerovanja istinama naših otaca i drugih autoriteta, zdravog razuma, vjerovanja našega plemena, sela i našeg grada. Istinitim se smije smatrati samo ono što je potvrđeno najstrožom provjerom vjerodostojnosti, a ne ono u što ljudi samorazumljivo i neupitno vjeruju. Granica filozofije jest dogma: gdje počinje dogma – prestaje filozofija! Valja napomenuti, filozofija je uvijek bila stvar manjine, oduvijek je ona bila marginalna i marginalizirana, a ipak je ona vodila, nekad izravno, nekad posredovano, izgradnji ljudskog svijeta koji neće biti tek reprodukcija zatečenih okolnosti i odnosa. U tom pogledu, nove okolnosti digitalizacije svijeta ništa ne mijenjaju: filozofija će i dalje biti marginalna, ali u svojoj marginalnosti nužan konstituens i pokretačka snaga povijesne (dakle, ne zoologijske) trajne transformacije ljudskog svijeta. No, nužan je oprez: uspostavljanje posthumanog stanja (što je omogućeno razvitkom biotehnologijskih znanosti i instrumentalizacijom njihovih rezultata u svrhe ovjekovječenja otuđenja i postvarenja) moglo bi dovesti do ukidanja subjekta filozofije: programirano (post)ljudsko biće neće imati potrebe za kritičkim mišljenjem, ono će vjerovati u propisane istine na jednak način na koji pčele i mravi slijede vlastite genetičke kodove. Ukratko, ako će biotehnologijska istraživanja i primjena njihovih rezultata biti pod kontrolom struktura utemeljenih na logici proširene reprodukcije samosvrhovitog profita i samosvrhovite moći – filozofije više neće biti, ali neće tada biti ni čovječanstva. I da budem još mračniji: možda će tada kompjutori zaključiti da im ostaci digitaliziranog čovječanstva predstavljaju suvišak koji bi trebalo ukloniti, kako bi se nihilistička samosvrhovitost oslobodila od moguće prijetnje vlastitom ovjekovječenju.
Intervju vodio: Nikola Ačanski
Lino Veljak doktor je filozofskih nauka i profesor filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je 1976. godine na temu „Filozofijske osnove teorije odraza”, a doktorirao 1982. godine na temu „Filozofija prakse Antonija Gramscija”. Koordinator je postdiplomskog doktorskog studija filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Napisao je i uredio desetine knjiga i objavio više desetina naučnih članaka. U značajna autorska dela spadaju mu knjige: „Marksizam i teorija odraza” (1979), „Horizont metafizike” (1988), „Prilozi kritici lažnih alternativa” (2010), „Uvod u ontologiju” (2019). Godine 1974, zajedno sa Zoranom Đinđićem, bio je član studentske grupe koja se protivila represiji tadašnjeg režima usmerenoj na obrazovne institucije i „nepodobne” profesore. Od tada pa do danas ostaje aktivan na polju društveno-humanističkih delanja, sa fokusom na ljudska i radnička prava, sekularnost i demokratiju.
