Crnogorsko društvo obilježeno devedesetim ima tu muku da su nekadašnja pozicija, a današnja opozicija i dojučerašnja opozicija, a današnja vlast izašli iz istog ratnog lonca. Bilo huškačkog, bilo vojnoangažovanog van teritorija današnje Crne Gore. Nismo se proslavili. Postiđeli su nas do kosti i dovjeka. Ostavili su nam bagaž neodgovornosti po svim nivoima  za učinjeno. Ti ljudi nisu  u stanju  da odgovornost  postave u centar crnogorske politike. Sa takvim temeljom vrlo teško je reći što je i kako sa ženskim pravima trideset dps-godina, a sada godinu dana nove vlasti?

Tema ravnopravnosti žena i ženska ljudska prava u Crnoj Gori je bazična tema ukoliko želimo da normalizujemo život i radimo na njegovom kvalitetu. Personalni i javni život žena od 1946. godine, kada su dobile pravo glasa je emancipovan, ali su ga devedesete porazile. Devedesetih godina je postalo jasno koliko nismo ništa uzeli od nasleđa socijalističke emancipacije žena. Suštinski neriješen slučaj ženskog pitanja u socijalizmu, devedesetih pada u zaborav usled najezde zastava, nacije i patrijarha. To je svima odgovaralo pa i ženama. Političke i ekonomske teme tih godina nisu se doticale žena, sem što se u realnosti vršila diskriminacija i nasilje. Od ratnog do institucionalnog. Devedesete su, da ništa ne ostane, udarile u najveću društvenu i marginalizovanu grupu tako što su žene dobile prve otkaze u fabrikama u kojima se programirao stečaj, a koje su privatizovane na kriminalan način, što će se pokazati kasnije. Resursi žena rastakali su se u siromaštvu, nezaposlenosti, sivoj ekonomiji i naličju tranzicije u primarnu akomulaciju kapitala stečenog pljačkom i nasiljem. Nasiljem nad zemljom i ženama. Tih godina pojedine žene su na teške probleme nasilja odgovorile udruživanjem i formiranjem, učeći o nasilju nad ženama u svim domenima. Ženska ljudska prava su bila tema ženskih udruženja. Za naše institucije je to bile nepostojeća priča i nemoguća misija. Od 2000. su na pritisak ženskih grupa i bijelog svijeta potpis na sva važna međunarodna dokumenata političari morali makar formalno da stave. Realnost za ženska udruženja je onda i danas ista. Nesigurna pozicija po svim osnovama, težak i uporan rad sa onim što se zove nemanje političke volje, napadi na aktivistkinje, etiketiranje kao izdajnice i špijunke, zabrana na rad, zabrana na kvalitetan život gubitkom mogućnosti da se zaposle… Teme su se slabo i sporo pomaljale. Govoriti tada o neravnopravnosti žena, ženskim studijama, feminizimu, značilo je uporno ponavljati priču pred gluhim uhom politike, medija, institucija, građan/ki. Formirani su mehanizmi za politike rodne ravnopravnosti kako bi se stvorio neophodni instrument da se društveni sistem makar odredi prema nejednakosti ženske pozicije u odnosu na mušku. Nisu proradili suštiniski, jer je postava uvjek sadržala dps-ove kadrove na rukovodećim mjestima koji su se morali usklađivati sa prioritetima njihove politike koja nikad nije imala sem reklamnog karaktera ženska ljudska prava na spisku finansijski važnih tema. Privatni džepovi bili su dublji. Ženama je ostajao kratak rukav bilo da se radilo o malim ili velikim planovima i idejama. Nacionalni planovi za postizanje rodne ravnopravnosti su uvjek patili od nemanja novca. Takvi su bili i izvještaji-ambiciozno, ali bez rezultata.

Pokušaj da se na Univerzitetu formiraju ženske studije je propao, izostala je podrška akademske i političke zajednice. Nije stvoreno mjesto proizvodnje znanja i teorije uz toliku količinu arogancije i bazičnog neznanja onih kojima je to alatka. Neznanje i neosvješćenost su dio problema, ali je izostanak političke volje donosilaca odluka bio najjači protivnik oslobođenja produkcije znanja o ženama i ženskom pitanju. U toku tridest godina ogroman broj radnih sati je potrošen na objašnjavanje, pritiskanje, zahtjevanje da se društvena pozicija žena promjeni, a samim tim i njena uloga u procesima demokratizacije društva. Nebrojeno je mnogo političara/ki antifeminističkim pesnicama bilo protiv šake aktivistkinja koje su uporno pružale šansu da se svi popravimo kroz proces promjene u društvenoj i privatnoj sferi problema nejednakosti žena i muškaraca. Trideset godina nesmjenjive vlasti za ženska prava značilo je to da smo se nekada kretale sporije a nekad malo brže, pa se sve opet vraćalo dva koraka u nazad. Da ovdje krenemo od vrha – od onih u čijem je dvorištu ključ – politička volja da bi neki procesi bili mogući. Crna Gora nije u svojoj istoriji imala predsjednicu države, a ni Vlade. Na poziciji predsjednice Skupštine bila je jedino Vesna Perović iz Liberalnog saveza 2001. i to samo godinu dana. Tek sada, u 27. sazivu parlamenta imamo ženu, Branku Bošnjak, na mjestu potpredsjednice Skupštine. Od obnove nezavisnosti 2006. godine u prva dva saziva Skupštine Crne Gore (2006-2009. i 2009-2012) u zakonodavnom domu bilo je manje od deset političarki, da bi u 25. sazivu (2012-2016) taj broj povećan na 15.  U parlamentarnom  26. sazivu (2016-2020)  žene su činile gotovo 30% od ukupnog broja poslanika/ca – 24 od 81. U aktuelnom imamo 22 političarke što je manje u odnosu na prethodni. U Vladi Crne Gore su četiri ministarke a deset muškaraca. Od početka višepartijskog sistema na čelnoj poziciji političkih partija su bile Draginja Vuksanović Stanković (SDP), Azra Jasavić (Pozitivna), Marija Vučinović ( Hrvatska građanska inicijative) i Milica Pejanović Đurišić (DPS). U Crnoj Gori su registrovane 53 političke pratije. Od četiri navedene političarke, jedna se danas aktivno bavi politikom. Sve ovo nije bilo dovoljno da se politike rodne ravnopravnosti suštinski razumiju i pokušaju implementirati u sistem. Ako se gleda od vrha.

A kada se gleda odozdo? Nebrojeni su primjeri saradnje (od ulice do učešća u radnim grupama skupštine) i pritiska ženskih grupa da se makar politička participacija žena razumije u svojoj punoj snazi. Međutim, političari se zaista nisu trudili čak ni da ponude suvislo objašnjenje zašto je pitanje ravnopravnosti žena njima tako teško. Obično su antifeminističkim floskulama derogirali većinu inicijative, a posebno one koje su se ticale dijeljenja političke moći. Vrh piramide je i danas muški. Volim ja žene, obično bi bio odgovor na zahtjeve da se uvedu kvote, pripusti neka pozcija ili slično. Ni političarke nisu za pohvaliti se, s obzirom da se zna da ukoliko te stranačke kolege dovedu na neko od mjesta u odlučivanju, nekim čudom proradi lojalnost i potreba da se opsluže kolege kuvanjem  kafe u toku vrelih političkih sati. Hoću reći postalo je jasno da broj žena uprkos pozitivnom bilansu da se žene ipak nađu na listama i da ih sa tih lista niko ne ukloni, progutala je kvalitet. Sada imamo žene, ali kakve žene? Lojalne svojim liderima. Političarke koje se dokazuju svojim stranačkim kolegama tako što se takmiče u privrženosti partiji i njenom kredu.

Crna Gora je promjenila vlast u avgustu 2020. godine, nakon godinu dana pitanje ženskih ljudskih prava teško da je na listi prioriteta novih vlasti. Ništa novo reklo bi se. To ne znači da se na onim mjestima koja su do sada bila u službi režima, poput Odbora za rodu ravnopravnost, nije desio napredak. Imamo političarku koja zna šta radi. Jedna koja edukuje svoje članove/ce, a i društvo s obzirom da imamo novu parlamentarnu praksu da su sve sjednice radnih tjela skupštine otvorene za javnostu putem online platforme. Malo, ali… neka nam bar nje.

Duboko podjeljeno društvo koje nije ušlo u proces promjena suštinske prirode koji bi govorio o razilaženju sa starim političkim praksama privilegija, korupcije na svim nivoima, zapošljavanja svojih partijskih kadrova…otvoreni nacionalizam i desekularizacijske prakse koje uvodi jedna privilegovana crkvena zajednica, politička većina koja svemu pretpostavljaju vjerske i nacionalne teme, dok građani/ke zahtjevaju da se političari bave ekonomijom, problemom nezaposlenosti i sirimaštva, odlaska mladih ljudi iz zemlje…pandemija i njeni negativni efekti po već slabu ekonomiju, loš skor imunizacije…uzima svoj danak. U tom razmimoilaženju potreba političara i njihove političke agende i potreba građana/k i njihove životne ekonomske agende napori ženskih organizacija, koje su prilično iznurene prethodnim režimskim praksama su na začelju, gotovo nevidljivi. Sabijene u ćošak i daleko jedna od druge, sadašnjim nametnutim političkim agendama i riješenjima, sistemskim napadima na sve one koje kritikuju iz svih oružja, međunarodnim donatorske politike koje insistiraju na kolaboraciji sa instistucijama sistema, protektivnim nametanjem tema i sl. organizacije su nerjetko nedovoljne da bi se teme ženskih ljudskih prava nametnule kao goruće. A koaliranje sa akademkinjama, novinarkama ili umjetnicama su na pojedinačnim primjerima, koji nisu dovoljni da budu primjeri koji bi upućivali da se jaz aktivističke i akademske zajednice samnjuje. Podrška izostaje, akademkinje još uvjek ne prepoznaju značaj teme i sopstvenu angažovanost kao potentan zaokret prema poboljšanju stanja ženskih ljudskih prava kod nas.

U poslednjih godinu dana goruća tema femicida guta crnogorsko društvo, vidljivija nego ikada, pokazuje slabost crnogorskih institucija. Informacije o manjem broju upisanih djevojčica u škole u odnosu na dječake, što može da ukaže na postojanje selektivnih abortusa ili ženske djece kao nepoželjne, visoka stopa nasilja kao rezultata pandemije i mjera politike protiv kovid19 (30%), visoka stopa nezaposlenosti žena (prema podacima Zavoda za zapošljavanje od ukupnog broja nezaposlenih 59,92% su žene).

A koliko i kako zaposleni u javnoj upravi razmišljaju o politikama rodne ravnopravnosti? Evo nekoliko primjera. Istraživanje o stavovima i percepcijama građana i zaposlenih u javnoj upravi o rodnoj ravnopravnosti, koje je sproveo Ipsos Strategic Marketing za potrebe Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori pokazuje da: „…svaki drugi građanin vjeruje da se žene i muškarci toliko razlikuju da je rodnu ravnopravnost nemoguće u potpunosti postići, dok polovina smatra da poslodavac ima zakonsko pravo da traži potvrdu da kandidatkinja za posao nije u drugom stanju. Svaki drugi građanin vjeruje da poslovno uspješne žene moraju neminovno da zanemare svoju porodicu. Dvije od tri žene zaposlene u javnoj upravi smatraju da muškarci imaju veća prava od žena, tek jedan od tri muškarca će se složiti sa ovom konstatacijom”.

Kako zaposleni u javnoj upravi precipiraju primjenu politika rodne ravnopravnosti? „Svaki treći zaposleni u javnoj upravi nema kapacitet da procijeni da li se princip rodne ravnopravnosti primjenjuje u procesima zapošljavanja, selekcije i odabira kadrova u javnoj upravi, dok svaki četvrti smatra da se ne poštuje princip rodne ravnopravnosti. Svaki drugi zaposleni smatra da u njihovim institucijama postoje jasne instrukcije kako da u kreiranju zakona, strategija i programa uključe načela rodne ravnopravnosti, iako čak 60% ne može sa sigurnošću da kaže da li je u njihovoj instituciji u posljednjih godinu dana rađena rodna analiza”. Dalje se navodi  da dva od tri službenika javne uprave smatra da se na godišnjem nivou obezbjeđuje dovoljno finansijskih sredstava za rad na polju rodne ravnopravnosti. Istraživanje je pokazalo da je rodno odgovorno budžetiranje kao pojam i praksa uglavnom nedovoljno poznat zaposlenima u javnoj upravi i najčešće se shvata dosta usko i povezuje sa različitim podsticajima namijenjenim ženama. Ono što su u istraživanju precipirali muškarci kao glavne prepreke za svoje napredovanje u javnoj upravi: nedovoljnu kvalifikovanost, motivisanost i neravnopravan tretman donosilaca odluka,  žene vide u usklađivanju posla s privatnim i porodičnim obavezama. Na žalost poslednji  dio odgovora pokazuje da je društvo presiromašno i da nema razvijene strategije, ali ni infrastrukturu koja bi obezbjedila ženama da se nesmetano bave svojim profesionalnim zadacima, od najnižeg do najvišeg mjesta u hijerarhiji odlučivanja.

Tek u poslednje vrijeme čujemo od poslanica da nešto ipak nije u redu, makar nema priče o tome da nakon napornog rada uživaju u  porodičnim obavezama, a da smo ravnopravne kao nigdje u svijetu. Pojedine su spremnije da pokažu koji stepen nemoći nose u odnosu na svoje partijske kolege i koliko nema pozitivne klime da se unutar partijskih, ali i spoljnjih uslova, otvori procesa za bolju mogućnost napredovanja prema osposobljenosti i kvalitetu bavljenja javnim politikama. Ovako se političari zadržavajući vlastite pozicije lako odriču resursa koji se nalazi u 51% populacije.

Poslednju godinu dana obilježili su napadi na političarke putem društvenih mreža i medija kao i napadi na novinarke koje se bave društveno zanačajnim temama. Medijski napadi na žene političarke bilo da se radi o ministarkama ili poslanicama, te opozicionarkama su učestali kao dio strategije da se porazi političko bratstvo. Preko leđa žena muškarci su se obračunavali i obračunavaju se ne bi li ponizili jedni druge. Ti napadi uticali su na sve žene jer je teško prosječnoj odrasloj ženskoj jedinci izaći u arenu ukoliko vidi kako su snažni napadi kojima mogu biti izložene, kakvi su rezultati tih majstorica. Nikome nije palo na pamet da se bavi posledicama tih napada.

Ono što je takođe jak utisak u toku vladavine novih političkih garniture za aktiviskinje civilnog društve, jeste taj da su se procesi pregovora novih vlasti odvijali bez ijedne žene! Sudeći po tome, bilo je jasno koju stranu će zauzeti nova vlast i kakav će biti njen odnos prema pitanjima žena. Ono što je jasnije od bijelog dana je da će žene Crne Gore još čekati  da ih sistem prepozna kao resurs bez kojeg se ne može govoriti o razvijenom i kvalitetnom društvu. I to ne samo političarke!

P.S.

„Novi-stari preporod crkve” među građanima/kama Crne Gore: sem što učešće u Pokretu Litija preporučuje prvoborce/kinje za radna mjesta po širini i dubini (čitaj nastavak prakse korupcije, nepotizma, mita…) očekuje se potpisivanje Temeljnog ugovora sa privilegovanom crkvenom zajednicom. Tim potpisom će se otvoriti zeleno svjetlo na semaforu kako bi vjeronauka (ono što sumnja u nauku i emancipatorska dostignuća kao npr. vakcine i sličnih „nepočinstava”) ušla u obrazovni sistem, jer u vladi ima željnih izvršitelja tih radova. To ocrkvljavanje nužno donosi u kontinuitetu napade na žene i prava koja su im garantovana Ustavom. E, ali čemu Ustav kada je zlatnim slovima upisana vjeronačna riječ neupitna. Ne smijemo zaboraviti da vjeroučiteljstvo koje se nameće iznad naučno poštovanog znanja učiteljskog, nastavničkog i profesorskog posla, ali i svih zakona države, unosi našu naobrazbu izabrane narodne junake kao što su Ratko i Radovan, nijekanje genocida, ratnih zločina koji volšebno postaju osloboditeljski, detalje jedne balkanske klanice nikad suočene sa vlastitom prošlošću. Ta su dvojica, Supermen i Betmen, DOSTOJNI naroda da udare na tu sodomu i gomoru bezbožničku u Cg. Vlada će ovu borbu opremiti potpisom, oslobađajućim tretmanom da sami odlučuju o sadržaju i izboru, kao i o vjeručitaljima koji će se ustoličiti u našim školama. Svako ima svoje junake, pa će djeci biti ubrzo jasno da je genocid opravdan kada su drugi i drugačiji koje nužno moramo mrzjeti. Vlada će dakle biti u prvom redu. Skočiće na noge lagane u zanosu kada se na platnu pojavi The end duge litijaške procesije. Pljeskaće svi ministi ponajviše nekolicina na čelu sa ministarstvom prosvjete, kulture i nauke. Prva među njima tvitom će tvitnuti  da smo se konačno dozvali pameti i da po njenom dubokom uvjerenju ideologije koja je bila na optuženičkoj klupi nakon pošasti fašizma i nacizma sa kojom je bila u kolaboraciji, može otpočeti preporod svih onih koji su žarili, palili, rušili, klali i ubijali. Sve je ovo inače poznato široj publici uvjerena sam u to. Međutim, neće se na tome zaustaviti vrli novi talas preporoda kada će žene doći na optuženičku klupu. Naravno da znate – pravo na abortus,  jer ne uočavaju najbolje da to što se do sada zvalo suvereno žensko ljudsko pravo nad vlastitim tijelom, naša vlada i ministri vide kao ubijanje. Ojha

 

Pročitajte i

Domovina, djevojka, smrt

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here