Još jedna mrtva među nama. Ubijena više puta. Šejla Bakija. U nju je pucao poznati muškarac u kojeg nije imala povjerenja, sa kojim nije imala što da planira, podjeli, radi, napreduje i živi. Pucanj mu je prema sadašnjim raspoloživim informacijima a i prethodnoj praksi, obezbjedila država koja je ratifikovala Istambulsku konvenciju, očigledno samo kao jedan formalan potpis više, bez odgovornosti za tužne posledice po život Šejle i njene porodice. Sistem institucija je neadekvatno reagovao, jer nasilje nad njom nisu pročitale kao smrtnu prijetnju. Nije jedina žrtva ovakvog postupanja institucija kojima je zadatak da štite osnovno ljudsko pravo na život. Zakazali su zaposleni plaćeni da profesionalno čitaju i interpretiraju događaje koji mogu značajno da ugroze  život pojedinca i zajednice. Ko je i kako razumio kontekst ovog zločina? Ko je i kako interpretirao pa kvalifikovao djelo, a potom primjenio formalno propise i pustio osumnjičenog da djeluje u pravcu realizacije svog nauma? Policija, tužilaštvo, sud!

Ilir Đokaj je 30. septembra 2021. godine, ubio Šejlu Bakiju (19)  i teško ranio njenog oca Šabana Bakiju (42) na Karabuškom polju u Tuzima. Upao je i ubio je u njenoj kući. Teško ranio njenog oca. Šejla Bakija četiri dana prije pogibije podnijela prekršajnu prijavu prema čl. 36 stava 2, shodno Zakonu o zaštiti protiv nasilja u porodici. U prijavi je navela da joj Ilir prijeti napadom. Oboje su privedeni. Navodima iz prijave bio je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici. Izjasnio se da „u konkretnom događaju nema bića krivičnog djela“. Đokaj je lišen slobode i priveden nadležnom sudu za prekršaje na dalje postupanje. Što je izmaklo institucijama? Pristup, kontekst, informacije, jača povezanost institucija, viši stepen svijesnosti o nasilju nad ženama?

Mora se poći od onog što je nasilje prema ženama. Svaki čin protiv ženine volje je nasilje. Dešava se u javnom i privatnom prostoru. Vrši ga poznat ili nepoznat muškarac ili grupa njih. Posledica je patrijarhalnog modela funkcionisanja zajednice u kojoj muškarci imaju najveću moć. Primjer je zloupotrebe moći muškog pola nad ženskim. Nasilje prema ženama je osnovni društveni mehanizam kako bi se žene prisilile da budu u podređenoj poziciji u odnosu na muškarca. Sprovodi se fizički, ekonomski, psihološki, seksualno. Sem elementarnih informacija o nasilju protiv žena, u tekstu a povodom slučaja Šejle Bakije, neophodno je pomenuti kontekst koji je rezultirao njenom smrću,  ne bi li se razumjela suština koja izmiče državnim tužiocima kada ocjenjuju da je „postupanje dežurnog tužioca zakonito i pravilno“. Postavlja se pitanje kako su u instituciji tužilaštva razumjeli progon i prijetnje smrću koje je Ilir Đokaj uputio Šejli Bakiji? Bila je izložena kontinuiranom nasilju. Osumnjičeni Ilir je Upravi policije poznat od ranije zbog sumnje da je izvršio krivično djelo neovlašćenu proizvodnju, držanje i stavljanje u promet opojnih droga (2017. godina procesuiran zbog toga), a 2019. godine je protiv njega podnijeta prijava za nasilničko ponašanje. Radi se o povratniku u više različitih krivičnih dijela. Prema ovim činjenicama počinilac je poznat, osuđivan i provjereno nasilnik. Takav progoni i prijeti djevojci od devetnaest godina, koja ozbiljno razumije njegove prijetnje i traži zaštitu od države. Što rade institucije? Zanemarivanje važnih činjenica iz krivične biografije, počinitelju je omogućeno da realizuje svoje prijetnje i ubije Šejlu, a teško rani njenog oca koji je pokušavao da zaštiti svoje dijete. Država i institucije sistema su propustile da zaštite pravo na život Šejle Bakije, što je ona po osnovnim ljudskim pravima morala da ima i tako dozvolile osumnjičenom da realizuje svoju namjeru.

Dežurni tužilac je imao mogućnost da čitajući podnesenu prijavu ocijeni da su prijetnje ozbiljne po život i da umjesto da ih imenuje prekršajem, prepozna elemente krivičnog dijela čime bi se otvorio prostor da se Šejla zaštiti i učini bezbjednom. Sudac za prekršaje je raspolagao arsenalom zaštite i mogao je da zaštiti žrtvu od nasilja i zločina.  Da je primjenjen član 4. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, u kojem stoji da se zaštita žrtve obezbjeđuje izricanjem zaštitnih mjera, Šejla bi bila bezbjednija. Država Crna Gora je potpisnica Istambulske konvencije u kojoj je na raspolaganju istoj toj državi i njenom Tužilaštvu, dovoljno činjenica koje su bile presudne da se Ilir Đokaj izoluje i onemogući da izvši krivično djelo, čime bi se preventivno djelovalo i  zaštitilo pravo na život Šejle Bakije. Tako se prevenira bezbjednost i zaštita žrtve. Kod procesuiranja ovakvih djela država je prema Istambulskoj konvenciji obavezna da: sankcioniše počinioca ne bi li ga odvratila od činjenja krivičnog djela; obezbjedi efikasno krivično gonjenje, uzme otežavajuće okolnosti u obzir. Država je na uporno, konstantno nasilje, okrenula leđa žrtvi.  Adekvatno djelovanje je izostalo. Ocjena tužilaštva  je da je postupila „pravilno i zakonito“. Da li je to tako?  Da li je u prijavi Šejle Bakije, četiri dana pred smrt, postojao poziv u pomoć protiv grubog nasilja koje dovodi do narušavanja tjelesnog ili duševnog integriteta?  Da li je sud za prekršaje prepoznao ozbiljnost prijetnji upućenih žrtvi, i tako  propustio da iskoristi zakonske propise i dozvoli počinitelju da, nakon četiri dana, ubije Šejlu Bakiju! Pitanja, pitanja! Odgovor je surova realnost – ubistvo Šejle Bakije.

Uprkos svim mehanizmima kojima je raspolagala, država je ubijedila porodicu Bakija da je njena percepcija događaja ispravnija i zakonitija od procjene njihove ćerke da će je Ilir ubiti.  Institucije države su je ubijedile da ne vjeruje samoj sebi. Država je ubjedila da ćuti i čeka.  Ona je učinila sve što joj je rečeno. Što smo uradili mi dok je pozivala u pomoć pred zatvorenim vratima institucija države koja joj je morala garantovati osnovna pravo- pravo na miran i bezbjedan život ?

Ubistva žena baš ni za mrvicu ne pomjeraju institucije u njihovoj predstavi da su besprekorno radile svoj posao u skladu sa pravnim sistemom države. Poslednjih trideset godina, naprotiv, suprostavljaju se radu i „galami“ ženskih nevladinih organizacija koje se bore protiv nasilja nad ženama, odbijajući da uče i da se mjenjaju. Odbijajući osnovno- odgovornost, čime se štiti ljudsko dostojanstvo i integritet. Naše institucije su same sebi svrha, upravo zbog nikad utvrđene odgovornosti ko je u lancu zajedničkog djelovanja napravio grešku koja se skupo plaća. Ironija je da sada već možemo da štitimo  vlastiti novac biometrijskom metodom prepoznavanja dužice oka. Tom metodom moguće je štiti novac i vršiti plaćanje, odnosno potvrditi platne transakcije (rade to oni koji imaju novac i koji su iznad običnih smrtnika), ali život žena ostaće van domašaja bezbjednosnih i siguronosnih mjera, uprkos zakonima kojima bi se manje-više preciznom upotrebom mjera i članova protiv nasilje nad ženama, žene zaštitili i od strukturalnog nasilja koje sprovode institucije sistema.

 

Ervina Dabižanović

 

 

 

 

 

Predhodni članakUspon i pad intelektualaca
Sledeći članakOd bezdetstva do klimatske krize, zašto smo uvek krivi mi?
Dabižinović, Ervina, doktorirala na ACIMSI Centru za rodne studije UNS; psihološkinja, program kordinatorka u ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor; piše radove iz domena interdisciplinarnih rodnih studija, feminizma. Autorka je knjiga: Palimpsest (2006) i Montenegro regtime (2010) i koautorka Kontra/per/cepcija 2010. Punih jedanest godine piše autorsku kolumnu KONTRA/PER/CEPCIJA u dnevnim novinama Vijesti, Podgorica. Koautroka je filma Stub od soli (2008) i autorka minijature Nešto između nas, za koji je dobila specijalnu nagradu za režiju “Press Vitez Ana Njemoga- Kolar 2010 na Festivalu minijatura Press Vitez, u Novom Sadu.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here